Pojam Vakufa

Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava), ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe.

Pojam Vakufa

Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava), ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe. Tako se vakuf u fikhskim djelima obično definira kao izuzimanje imovine voljom nekog lica iz njegovog vlasništva i njeno posvećivanje određenim ciljevima.

Ti ciljevi mogu biti: vjerski u užem smislu, društveni, prosvjetni, privredni i milosrdni. Važno je napomenuti da ekonomska funkcija vakufa mora biti takva da se koriste plodovi, a da se suština sačuva; drugim riječima da se osigura trajna korist vakufa. 

Riječ vakufnama potječe od arapskog glagola veqafe i perzijske riječi name, što znači isprava, knjiga. Pravno gledano vakufnama ili vakfija ima karakter sudske presude, jer sadržava formu uvakufljenja koju je sudska praksa uvela zbog pravne sigurnosti. 

Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava, koji se temelji na dva osnovna izvora šerijata: Kur'anu i Hadisu. Gotovo svi kur'anski ajeti pravne naravi objavljeni su u Medini. Jedan od ovih kur'anskih ajeta u kome se može naći postavka i osnovanost vakufa i uvakufljenja je 92. ajet sure Al 'Imran koji glasi: «Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.» 

Ovaj ajet, prema Buharijinom i Muslimovom Sahihu, Vjerovjesnik s.a.v.s. je protumačio riječima:

"Poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovome svijetu nestaju, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti." 

Dva pravna pojma, koja su slična ali ne i identična, zadužbine i vakuf, veoma često izazivaju proturječna pravna tumačenja, što nerijetko dovodi do njihovog poistovjećivanja na uštrb vakufa. Kategorija zadužbine koja je kao institucija znatno uža od vakufa je, historijski gledano, starija od vakufa. Postoje brojni podaci o zadužbinama kao obavezi koje su ranije objavljene vjere pojedinim plemenima i narodima tražile od svojih pripadnika. Dokaz tome su nebrojeni hramovi i drugi vjerski objekti širom svijeta. I u politeističkim grupacijama veličina hramova i ostalih prostora za ritual, pokope vladara i humane svrhe smatranaje odrazom veličine vjere i snage monarha. Povijesno gledano, međutim, vakuf je kao institucija znatno širi od zadužbina u ostalim religijskim sistemima, koje su bile gotovo isključivo hramovi. Kada su pojedinci darovali, željeli su žrtvu učiniti svome Gospodaru; iznimno u nekim kršćanskim grupacijama su još preko crkava davani objekti za azile i milodare. 

Vakuf je u Šerijatu obuhvatan pojam i uklapa se u čitav ekonomski sistem. Vakufi su, nakon što je islamska država preuzela brigu o zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom životu svojih građana, nastavili egzistirati i razvijati se prerasli su u poseban sistem. Vakuf kao pravni institut je bio tema istraživanja u mnogim institutima i centrima koji su u pogledu pravne regulative vakufa dublje ulazili u razradu šerijatskog prava i njegovih sastavnih dijelova.

Pojam vakufa i uvakufljenja vezan je za ime Božijeg poslanika Ibrahima, a.s. U Palestini i danas postoji grad pod nazivom Halilu¬r-Rahman sagrađen od zadužbina Ibrahima, a.s. Daleko najveći njegov hajrat je Kaba u Mekki, koju je on sagradio po Božijoj odredbi. 

Inspiriran naprijed navedenim tumačenjem 92. ajeta sure Ali 'Imran, Omer ibn Hattab r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. i rekao da mu je njegovo imanje u Hajberu najkorisnije i najdraže te zatražio savjet kako da ga učini trajnom sadakom. Poslanik s.a.v.s., mu je rekao da će najbolje učiniti ako ga izuzme iz svog posjeda i odredi da se u buduće neće moći "ni prodati, ni naslijediti, niti pokloniti". Kada je saslušao savjet Poslanika s.a.v.s., Omer ibn Hattab r.a. određuje da se prihodi s njegovog imanja imaju koristiti za potrebe: siromaha, njegove rodbine, otkup robova, za ratnike, putnike i goste, a nema grijeha ni da upravnik (mutevelija) koristi prihode za svoju ishranu na umjeren način kao i da nahrani svog prijatelja. Primjer Omera ibn Hattaba r.a. prihvatili su svi ashabi, saborci Poslanika s.a.v.s., tako da ima historičara koji tvrde da nije bilo niti jednog poznatog ashaba a da bar nešto nije uvakufio. I sam Poslanik s.a.v.s., je kao primjer korisnosti i dobročinstva uvakufljenja uvakufio sedam voćnjaka. Uvakufljavalo se sve što je služilo u općedruštvena dobra, bez obzira da li se radilo o pokretnim ili nepokretnim stvarima. Ilustrativan je primjer Halida ibn Velida r.a. da koji je uvakufio svoju ratnu opremu uključujući i konje. Dugotrajnu raspravu o tome da li se mogu pokretne stvari uvakufiti prekinuo je Imam Ebu Jusuf jednostavnim iznošenjem činjenica kako se uvakufljavalo u vrijeme Poslanika, a.s. 

Odgovorom Poslanika s.a.v.s., na upit Omera ibn Hattaba r.a. udareni su temelji institucije vakufa iz kojih proizilazi i definicija vakufa, a to je: vakuf je darovana imovina zaštićena od prodaje, otuđenja ili drugih oblika razvlašćivanja data u vjerske ili dobrotvorne svrhe putem korišćenja njenih plodova. 

Neposredno poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti nije bilo sporova oko zasnivanja vakufa jer su sjećanja na uvakufljavanja u vrijeme Poslanika s.a.v.s., bila svježa i samo se nastavilo sa prethodnom praksom. Polazeći od činjenica da za vrijeme Poslanika, a.s., nije bila potrebna posebna forma niti konkretno pravno uobličenje vakufa te da je širenjem islamskih granica postavljen problem stvarnog vlasništva osvojenih područja, kao i prelazak na islam drugih naroda koji su sa sobom nosili određena shvaćanja i običaje, nastala je potreba da islamski pravni teoretičari (mudžtehidi) popune određene pravne praznine kojih nije bilo malo. Na temelju prvih uvakufljenja, koja su izvršena u doba Poslanika, a.s., kao i primjena analogije u pogledu sačinjavanja testamenta i propisa u vezi s njima, pravni teoretičari su u drugom i trećem stoljeću po Hidžri razradili principe po kojima će se vršiti uvakufljenja i poštovati volja vakifa u pogledu načina i svrhe raspolaganja njegovim prihodima. Dakle, jedino su mudžtehidi bili nadležni i ovlašteni da tumače osnovne izvore te da na osnovu njih izvode rješenja i uobličuju pravna pravila. Takvi međusobno usaglašeni stavovi smatrali su se kao obavezna pravna pravila, dakle, kao zakon. Iako su se vodili istim principima, teško je bilo u svemu postići zajedničku saglasnost. To je neminovno vodilo do formiranja raznih pravaca i pravnih škola. Najvažnije sunijske pravne škole su: hanefijska, malikijska, šafijska i hanbelijska. Muslimani BiH pripadaju sunijskom pravcu hanefijske škole. Dijametralne razlike različitih pravaca i pravnih škola dovele su u praksi do teškoća, naročito prilikom rješavanja pravnih sporova. Kako bi se prevazišle te teškoće, bilo je neophodno naći način za njihovo prevazilaženje. Mudžtehidi sunijskog pravca postavili su kao pravilo da je prihvatljivo svako tumačenje koje utvrdi bilo koja pravna škola ovog pravca. Ni takav stav nije mogao zadovoljiti praksu jer je doveo do neizvjesnosti i neujednačenosti u pravnoj praksi, što je neminovno dovelo do pravne nesigurnosti. Da bi se izbjegle ove nevolje, vladari su počevši od VIII stoljeća počeli izdavati naređenja da sudovi i druge vlasti u njihovoj državi poštuju i pridržavaju se određenog pravca i određene pravne škole. Dakle u svim granama prava postoji protivrječno tumačenje od naučnika različitih pravaca i pravnih škola, kao i kod naučnika istog pravca i iste pravne škole. U prilog tome se mogu navesti tri slučaja: 

Dosta rano u praksi se postavilo pitanje da li se može uvakufiti pokretna i potrošna stvar. O tome su među islamskim pravnicima postojale osjetne razlike i razilaženja. Tako jedni stoje na stanovištu da vakuf treba služiti kao izvor trajne milostinje. Taj uvjet može ispuniti samo ona stvar koja se upotrebom ne troši, a to su samo nepokretne stvari.

Međutim, postoje i islamski pravnici koji su na stanovištu da uvjet trajnosti milostinje vakuf može postići i sa pokretnom i potrošnom stvari. U tom smislu navodi se interesantan primjer: žito se može dati kao sjeme siromašnom zemljoradniku, koji će pozajmljenu količinu o žetvi povratiti. To se žito druge godine pod istim uvjetima može dati i nekom drugom i tako redom iz godine u godinu uvakuf1jeno žito može poslužiti kao izvor trajne milostinje i pomoći. 

Isto tako postoje osjetne razlike u pitanju da li vakif može za sebe ostaviti pravo doživotnog uživanja na uvakufljenom dobru. Mnogi islamski pravnici to pravo negiraju i navode da uvakuf1jena stvar mora odmah časom uvakuf1jenja početi služiti svojoj svrsi, te zbog toga vakif ne može doživotno uživati uvakuf1jeno dobro. O tome postoje i suprotna mišljenja koja zastupa Ebu Jusuf, jedan od najuglednijih hanefijskih pravnika "koji dozvoljava da vakif može zadržati užitak i upotrebu uvakuf1jenog dobra do svoje smrti." 

Naučnici se također razilaze i o pitanju osnivanja vakufa. Jedni stoje na stanovištu da je dovoljna izjava vakifa, drugi traže izjavu i predaju imovine, a treći smatraju da je potrebno izjavu dati pred kadijom (sudijom) i istu potvrditi odlukom. 

Međutim, postepeno u praksi preovladavaju gledišta koja ispunjavaju dva uvjeta: 

1. Podsticaj umnožavanju vakufa kao ustanove od općedruštvene koristi i 

2. Osiguranje lakšeg dokazivanja vlasništva ove ustanove i otklanjanje nepotrebnih sporova. 

U smislu naprijed navedenog u hanefijskoj školi usvojeno je gledište da se mogu uvakufiti kako nepokretne i nepotrošne tako i pokretne i potrošne stvari, da vakif može zadržati pravo doživotnog uživanja na uvakufljenom dobru i da vakuf postaje punovažan kada sud potvrdi izjavu vakifa.