Nacionalizirani i oduzeti vakufi

Nacionalizirani i oduzeti vakufi

„Nikad se u jednom narodu neće raširiti otimačina tuđeg imetka, a da se u njihova srca neće uliti strah od neprijatelja; nikad se u jednom narodu neće raširiti zakidanje na litru i kantaru, a da mu se neće smanjiti nafaka; nikada se u jednom narodu neće raširiti nepravedno suđenje, a da se u njemu neće rasplamsati krvoproliće; i nikada se u jednom narodu neće početi masovno iznevjeravati ugovori i sporazumi, a da taj narod neće zaslužiti da njime vlada njegov neprijatelj!“ (Hadis)

Vakuf je imetak koji se ne može prodavati, kupiti, nasljeđivati niti poklanjati. Vakuf je u Bosni i Hercegovini dugo vremena bio osnova za materijalnu sigurnost zajednice muslimana/Bošnjaka.  Ono što je urađeno sa vakufima ne samo u Bosni i Hercegovini, nego  na cijelom Balkanu, presedan je svjetskih razmjera.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske monarhije 1878. godine, nastalo je jedno novo i neizvjesno doba za islam i muslimane u našoj državi. Po prvi put se se ovdašnji muslimani našli pod tuđinskom upravom. Trebalo je kidati stoljetne veze sa osmanskom vlašću, i okretati se jednoj novoj, nemuslimanskoj vlasti. Valjalo je iznalaziti nove metode djelovanja Islamske zajednice i upravljanja tako moćnom institucijom kao što je vakuf. Memorandumi muslimanskih predstavnika upućivani vlastima prvorazredni su dokumenti o svekolikoj obespravljenosti Bošnjaka i Islamske zajednice pod austrougarskom vlašću. Evo nekoliko izvoda iz Memoranduma upućenog ministru Kallayu 15. Decembra 1900 godine, koji govore o brojnim povrjedama prava muslimana BiH pod austrougarskom vlašću i uzurpaciji njihove imovine:

Na stotine je drugih primjera uzurpiranja vakufske imovine diljem Bosne i Hercegovine u austro-ugarskom periodu. Džamije su uzurpirane za potrebe vojske, rušene radi izgradnje hotela, kasarni i drugih javnim objekata, groblja pretvarana u parkove i javne površine, na njima građene pruge i putevi, željezničke i autobuske stanice (Tuzla, Mostar), na musallama građene javne zgrade i hoteli (Sarajevo, Konjic, Mostar), islamski objekti rušeni zbog regulacionih planova, proširenja ulica i trgova, olovo skidano sa džamija za vojne potrebe i slično.

Dolaskom Bosne i Hercegovine pod vlast Kraljevine Jugoslavije nastaju crni dani za Islamsku zajednicu i njenu imovinu. Rad Islamske zajednice pod kraljevskim režimom, prvih desetak godina, odvijao se uglavnom po normativnim aktima koji su važili u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije. Značajnije promjene normativnih akata desit će se tridesetih godina 20. Stoljeća i one će biti veoma nepovoljne za Islamsku zajednicu.  Svi vjerski i vakufski organi stavljeni su pod nadzor države koja je dobila pravo vrhovnog nadzora nad upravljanjem imovinom Islamske zajednice. Dodatni upliv režima obezbjeđivan je kroz rad kulturnih i potpornih društava, naročito prosrpskog “ Gajreta“. Gajretovci su imali značajan utjecaj u upravi vakufskih organa, ali su želeji još više „potpuni utjecaj i kontrolu nad rasplaganjem i korištenjem prihoda vakufa“. U tom periodu, masovno se oduzima vakufska imovina pod izgovorom da trebaju služiti svim ljudima, a ne samo muslimanima.

Vakufske parcele na najatraktivnijim mjestima u gradovima, muslimanka mezarja koja su činila barem petinu gradskih prostora oduzimana su kako bi se na njima gradile javne zgrade, autobuske i željezničke stanice, igrališta, parkovi, škole, domovi, pošte, upravne zgrade. U vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, od 1918. do 1939. godine od vakufa je oduzeto oko četri miliona dunuma zemlje! U isto vrijeme je u Bosni i Hercegovini oduzeto dvanest i po miliona beglučke zemlje što ukupno iznosi šesnaest i po miliona dunuma zemlje! Riječ je o skoro trećini ukupne površine Bosne i Hercegovine. Samo jednom odlukom Banjalučkog kotara 1939. Godine, oduzeto je od Gazi Husrev-begova vakufa na području Tešnja i Teslića 107.000 dunuma zemlje! I ne samo da su vakufska dobra oduzimana nego su rušene brojne džamije i drugi vjerski objekti. Samo u Sarajevu srušene su 24 džamije i dvije medrese, Inadija ili Džedid medresa na Bendbaši i medresa Hadži-Ismaila Misrija na At-mejdanu, kraj Bakr-babine džamije. U tom periodu ekshumirano je 75 mezarja (ni jedno srpsko groblje), oduzeto 108 dućana, 118 kuća sa dvorištima, 90 voćnjaka, vrtova, oranica i livada. Samo u Sarajevu. U Mostaru je srušeno nekoliko džamija, a u Banja Luci porušeno devet džamija.

Ono što je ostalo od vakufa nakon srpske vladavine, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, oduzeli su komunisti u poslijeratnoj Socijalističkoj federativnoj Republici Jugoslaviji. Islamskoj zajednici ostavljeni su samo čisto vjerski objekti, džamije, imamski stanovi, neki mektebi ( ne svi), turbeta, tekije i jedna medresa. Oduzete su vakufske parcele, mezarja, stambene zgrade i stanovi, zgrade medresa, dućani i poslovni prostori, mlinovi i radionice, palače, banje, hoteli, sve što se moglo oduzeti i što je imalo neku vrijednost. Gazi Husrev-begov vakuf sveden je na Begovu džamiju i njen harem. Svi dućani koji su je okruživali oduzeti su. Jednim jedinim aktom oduzimane su desetine dućana Gazi Husrev-begova i drugih sarajevskih vakufa. U čijim su danas rukama ti silni dućani koji donose toliki profit bivšim zakupcima i sadašnjim bespravnim vlasnicima? Ne tako davno, nakon posljednjeg rata, bivši Gazi Husrev-begov dućan nasuprot Begove džamije bio je glavni zgoditak u rukama lutrije i ko ju je ovlastio da ga otuđi u vidu glavnog lutrijskog zgoditka?!

Oduzimanje vakufske imovine izvršeno je putem agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva. Pravno uporište za pljačku nađeno je u slijedećim zakonima: Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 28. Augusta 1945. godine, Zakonu o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorima od 17. Februra 1945. godine, Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 6. Decembra 1946. godine ( sa izmjenama i dopunama od 29. Decembra 1948. godine), Osnovnom zakonu o eksproprijaciji iz 1947. godine, Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28. Decembra 1958. godine i drugim.
Vakufska imovina se uglavnom oduzimala na „zakonit“ način. Bilo je dosta pojava oduzimanja te imovine bez ikakvog zakonskog pokrića. U dopisu Vakufske direkcije Komisiji za vjerska pitanja BiH 1954. godine ističe se da je veliki dio vakufske imovine uzurpiran bez ikakvog pravnog osnova, te primjenom propisa o agrarnoj reformi, nacionaliazciji, arondaciji, eksproprijaciji i uključivanjem stambenih zgrada u stambene jedinice. Prema podacima Komisije za vjerska pitanja BiH, do 1. Septembra 1961. godine nacionalizirana su 803 objekta u vlasništvu Islamske zajednice, što čini 53,7% od ukupne imovine u odnosu na stanje prije nacionalizacije. U isto vrijeme je od Srpske pravoslavne crkve nacionalizirano 149 objekata, a od Katoličke crkve 36. Od ukupno 992 nacionalizirana objekta vjerskih zajednica u BiH, na objekte Islamske zajednice otpadalo je 80,9% post! Od svih vjerskih zajednica Islamska zajednica je pretrpjela daleko najveću štetu od nacionalizacije vjerskih objekata. Oduzimano je i ono što po zakonu nije trebalo biti oduzeto. Islamskoj zajednici je oduzeto na desetine imamskih stanova koje je, kao namjenske stanove, imala pravo zadržati. Da navedemo samo primjer Džemata Hrasno u Sarajevu gdje je oduzeta džamijska kuća koja čini jedno tijelo sa džamijom, u kojoj je kasnije godinama bila policijska stanica.

Prema podacima Vakufske direkcije, u virjeme SFRJ ukupan broj oduzetih vakufskih dobara (džamija, mekteba, dućana, kuća, stanova, zgrada, mezarja) broji 11.324 jedinice s ukupnom površinom od 30.342.496 kvadratnih metara. Od 1950. do 1990 godine vakufu je nanesena neizrecivo velika šteta! Procjenjuje se da zbog nedonošenja Zakona o restituciji Islamska zajednica svake godine gubi 24 miliona KM!

Iako je oduziamnje vakufske imovine bilo „zakonski pokriveno“, ipak su se dešavale nepravilnosti i razne devijacije u odnosu i na ono malo preostale imovine. To dokazuju žalbe upućivane komisijama za nacionalizaciju. Do 1. Jula 1961. Godine mjerodavnima su upućene 173 žalbe, od kojih su pozitivno riješene svega 32, a negativno 141.  Iz perioda komunizma Islamska zajednica BiH izašla je sa svega pet posto vakufa s kojima je gruntovno raspolagala!

Rušenje džamija i drugih vjerskih objekata posebna je priča. U tom vremenu porušene su brojne džamije i drugi objekti u vlasništvu Islamske zajednice, najčešće pod izgovorm urbanizacije i planiranja gradskih ulica i trgova. Čak je za rušenje bila predviđena i najstarija sarajevska putkupolna džamija Muslihuddina Čekrekčije na Baščaršiji, podignuta 1526. Godine , ali je na intervenciju Vrhovnog islamskog starješinstva ostala pošteđena. Zbog „dotrajelosti“ i radi urbanizacije, regulacije ulica i trgova porušeno je više džamija u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i drugim gradovima. Primjera radi, medresa u Bjeljini porušena je 1948. Godine „radi urbanizacije grada“. Najstariju mostarsku džamiju, Sinan-pašinu na Mejdanu, komunističke vlasti su porušile 1949. godine da na njenom mjestu naprave igralište za oficire. Sada se ta džamija obnavlja.
Mnogi objekti koji su ranije služili za mektebsku nastavu, naročito oni bolje gradnje, oduzeti su i dati na upotrebu osnovnim školama, a medresanske zgrade u neke druge namjene. Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku, dočekala je posljednji rat kao „Šipadov“ salon namještaja, Ibrahim-pašina medresa u Počitelju služila je kao bife u kojem je služen alkohol, Sultan Selimov mesdžid u Mostaru i Lukačka džamija u Travniku služili su za galerije. Tako se u mihrabu mogao naći ženski akt ( obznaženo žensko tijelo). U Gazi Husrev-begovom hamamu u Sarajevu bila je kockarnica i noćni klub, a desetine drugih džamija je pretvoreno u skladišta.

Što se tiče vjerske nastave i vjeronauke u školama i mektebima tu je muslimanima nanesena još veća šteta. Vremenom su ukinute sve medrese u Bosni i Hercegovini, osim gazi Husrev-begove, a mektebi potpuno ukinuti počezkom 1952. godine. Iako je bila jedina medresa u Bosni i Hercegovini, Gazi Husrev-begova medresa je morala iseliti iz zgrade Đulagina dvora nasuprot Begove džamije. Ta reprezentativna zgrada za koju je vakuf izdvojio tolika materijalna sredstava ustupljena je Filozofskom fakultetu, a učenici i nastavno osoblje prešli su u staru i trošnu zgradu internata Šeriatske gimnazije kod mosta Drvenije.  Profesori medrese imali su mizerne plaće, a događalo se da neki honorarni nastavnici ne prime niti jedan dinar tokom cijele školske godine. Odliv učenika zbog uvjetovanja osmorazrednog osnovnog školovanja prije medrese gotovo je ugasio interes za upis u Medresu. Slično je bilo i sa tuzlanskom Nižom okružnom medresom. Zgradu te medrese zauzeo je Treći korpus za potrebe zarazne vojne bolnice, pa je rad medrese otpočeo u mektebu kraj Jalske džamije.
Mektebi su u Bosni i Hercegovini ukinuti pedesetih godina prošlog stoljeća, a njihove zgrade razgrabljenje za potrebe osnovnih škola, zadružnih domova, skladišta i slično. U martu mjesecu 1952. Godine zabranjen je rad i svih aktivnih tekija u Bosni i Hercegovini. Da se „ne ugasi tarikatska svijeća“ zikr se povremeno odvijao u džamijama i privatnim kućama, ali tiho i obazrivo.

Tokom posljednjeg rata od 1992. do 1995. godine u Bosni u Hercegovini srušen je veliki broj džamija i drugih objekata u vlasništvu Islamske zajednice. Tokom te tri i po godine porušeno je 1.311 vakufskih objekata, 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta, a oštećena 472 objekata u vlasništvu Islamske zajednice.

Materijalna šteta koja je nanesena vakufu od 1996. godine pa do danas u BiH usljed nacionalizacije stanova i poslovnih prostora iznosi 286.000.000,00 KM. Ukupna šteta koja je nanesena vakufskoj imovini iznosi 1.030.000.000,00 KM. Nanesena šteta se odnosi na vakufske poslovne prostore i stanove prouzrokovana njihovim nepovratom IZ.

Zbog nepovrata imovine Federacije BiH godišnje ošteti vakuf za iznos od 15.840.000,00 KM, a RS za iznos od 9.660.000,00 KM. Ukupna godišnja šteta nanesena vakufima u Bosni i Hercegovini iznosi 25.500.000,00 KM.

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da je obaveza Islamske zajednice, ali i opći interes društva da vrati vakufu njegove izvorne funkcije. U tom poslu moramo biti sposobni da kao pojedinci, ali i kao šira društvena zajednica, budemo spremni braniti prava onih koji su se zarad općeg dobra odrekli vlastite imovine.