Historijat

Do ponovnog uspostavljanja Vakufske direkcije čekalo se 37 godina, kada su ostvareni neophodni uvjeti, prije svih politička sloboda koja je ostvarena nakon prestanka agresije na BiH.

Historijat

Sa odlaskom Osmanskog carstva javljaju se brojni problemi u vezi vakufa. Da bi se uvelo reda u ovu situaciju Austrougarska je 1883. godine imenovala Zemaljsku vakufsku komisiju koja je upravljala vakufskim poslovima. Na ovaj način u BiH počinje da radi jedistvena vakufska administracija, koja  će kao prioritetan zadatak imati da izvrši popisi svih postojećih vakufa.

Potom je 1894. godne austrougarska uprava formirala Zemaljsku vakufsku direkciju, u kojoj je kao državnoj instituciji sva vlast bila u rukama države. Iako je  nova vakufska uprava funkcionirala kako treba, sređivala i unapređivala vakufski imetak i izvršavala namijenjeni joj zadatak muslimani nisu bili zadovoljni s tom upravom jer u njenom radu nisu imali nikakvog učešća. Zbog toga nezadovojstva Bošnjaci su 1899. pokrenuli borbu koja je imala za cilj da se osigura autonomija u upravi tri ključna elementa neophodna za očuvanje identiteta Bošnjaka, tj. vjerskih, vakufskih i obrazovnih poslova. Austrougarska je 1909. god., nakon aneksije BIH, udovoljila ovim zahtjevima donošenjem  Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova. Prema odredbama ovog Statuta organi upravljanja vakufima bili su Vakufsko mearifski sabor kao vrhovni autonomni i nadzorni organ za sve vakufe u BiH koga su sačinjavali 8 vjerski obrazovanih članova (reisul-ulema, vakufsko mearifski direktor i 6 mutevelija), i 24 člana biranih iz naroda. Predsjednik Sabora je bio reisul-ulema.

Nova državna tvorevina koja je nastala nakon završetka Prvog svjetskog rata jeste Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Iako je nova država potpisivanjem međunarodnih sporazuma preuzela obaveze, između ostalog, i garancije poštivanja vjerskih prava muslimana, preduzeto je niz mjera kojim su otuđivana brojna vakufska dobra i time je ekonomski slabljen vjerski i ekonomski položaj muslimana u novoj državi. Tako je Kraljevina SHS donijela «Mjere o Agrarnoj reformi», kojima je u periodu 1918. -1939. oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje (4 000 000 dunuma) i dvanaest i po miliona dunuma beglučke zemlje (12 500 000 dunuma zemlje), što ukupno iznosi šesnaest i po miliona zemlje (16 500 000 dunuma zemlje - što vakufske, što beglučke), a izraženo u procentima, to bi bilo 27,6% ukupne površine BiH.

Poseban atak na vakufe i imovinu vjerskih zajednica desio se u prvim decenijama komunističke vlasti nakon drugog svjetskog rata. U poslijeratnoj Jugoslaviji nasilno je promijenjena svojinska osnova društva oduzimanjem ili ograničavanjem privatnog vlasništva. Prinudno oduzimanje vakufske imovine izvršeno je putem agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva.

Putem nacionalizacije izvršene 1946, 1948. i 1958. ostvareno je dominantno državno, odnosno društveno vlasništvo u svim privrednim granama i u oblasti nekretnina. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 6. 12. 1946. sa izmjenama i dopunama od 29. 12. 1948. bio je pravni osnov za oduzimanje vakufskih mlinova, hotela, banja i sličnih ustanova. Poseban udar na vakufsku imovinu  izvršen je Zakonom o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama od 17. 2. 1945. i Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28. 12. 1958. s obzirom na okolnost da su ti objekti predstavljali najveći dio vakufskog fonda u urbanim sredinama. Ovim zakonom Islamskoj (vjerskoj) zajednici oduzete su sve stambene i poslovne zgrade osim onih koje služe usko definisanoj vjerskoj djelatnosti (vjerski obredi, vjerski poslovi i stanovi vjerskih službenika).

SFRJ je  Zakonom o nacionalizaciji oduzela vakufima svu imovinu izuzev džamija i onoga što je služilo isključivo usko vjerskoj svrsi  čime su nestali razlozi za postojanje Vakufske direkcije. Tako se u Ustavu Islamske zajednice iz 1959. god. više ne spominje ni vakuf kao institucija i izvor prihoda imovine Islamske vjerske zajednice, a niti Vakufska direkcija koja je do tada brinula o vakufima.

Međutim, novim Ustavom Islamske zajednice iz 1969. godine u definiranju pojma imovine Islamske zajednice ponovo se uvodi pojam vakuf kao njena imovina. Ovo je vrlo značajno jer govori da se u međuvremenu  za ovih deset godina desio novi broj uvakufljenja, pa je bilo neophodno vakufe spomenuti u Ustavu IZ i drugdje. Ova ustavna odredba obavezuje organe Islamske zajednice kao čuvare i korisnike vakufske imovine da ne zaborave na nacionaliziranu vakufsku imovinu i da stalno rade na novim uvakufljenjima.

Do ponovnog uspostavljanja Vakufske direkcije čekalo se 37 godina, kada su ostvareni neophodni uvjeti, prije svih politička sloboda koja je ostvarena nakon prestanka agresije na BiH. Vakufska direkcija je kao jedna od ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini oživila svoj rad Odlukom Sabora IZ u BiH 14. 06. 1996.god. (broj: 2486/96).

Prema Ustavu Islamske zajednice iz 1998. godine, a na osnovu člana 32., vakufskom imovinom u BiH upravlja Vakufska direkcija.