Vakufski han izrastao u centar društvenog života povratnika

Vakufski han izrastao u centar društvenog života povratnika

U han nam petkom dođe poštar, mi svi dođemo njemu pa tu platiš struju, telefon, televiziju… kaže ef. Hodžić

Han u Fočanskoj Jabuci, kao dio vakufa hadži Muje Durakovića, izgrađen je prije tri godine te je postao centar društvenog života u ovom povratničkom kraju.

Objekt je u vlasništvu Medžlisa Islamske zajednice Ustikolina, a dio je vakufa porodice Duraković, rahmetli Muje i njegovog sina Mustafe, koji su u Jabuci izgradili i džamiju, puteve do pojedinih sela, kuće za porodice koje ih same nisu mogle graditi.

Tuga i veselje


- Od Ustikoline do Trnova je 46 kilometara i na tom putu ovo je jedini javni objekt u koji možemo svratiti da se odmorimo. Dok nije izgrađen ovaj objekt, mi nismo imali gdje sjesti i popiti kahvu, a džematlije koje su kilometrima putovale do džamije, čekali bi na namaz negdje na cesti ili u džamiji – kaže Edib ef. Efendić, glavni imam MIZ Ustikolina.

Kao prije nekoliko stoljeća, vakufski han u Jabuci danas je svratište za putnike, ali i jedino mjesto na kojem se odvija društveni život. Tu se okupe mještani, razgovaraju i druže.

U Jabuci se život, osim u porodičnim kućama, odvija samo u džamiji i hanu. Han je srce džemata. Sve se aktivnosti ovdje dešavaju. I tuga i veselje, kompletan život. Ako ćeš da progovoriš s ljudima, ideš u han, ako ćeš neku vjersku aktivnost da organiziraš, da feštu neku praviš, opet je tu han. U han nam petkom dođe poštar, mi svi dođemo njemu pa tu platiš struju, telefon, televiziju… Han je, zaista, oživio ovo mjesto. Bio sam u mnogo mjesta gdje, ako ništa, postoji prodavnica pa on nešto kupi, zastane, s trgovcem progovori, pa naiđe komšija… Ovdje nema ni prodavnice, ni ambulante, ni pošte, a sve je to nekad bilo. Sjećam se da je Jabuka imala ulične govornice kao na Čaršiji – kaže Besim ef. Hodžić, imam džamije u Jabuci.

A u hanu povratnici nemaju mnogo lijepih vijesti da dijele. Kažu da ih je zimi malo, dok su ljeti pune kuće, ali su vlasti sve njih zaboravile.

U Sarajevo odem samo da završim neke obaveze. Ljeti ovdje nešto posijemo, krompira, luka, a onda dođe zima i ostane nas malo. Da je ekstra, nije, ali se nekako varakamo. Mi, u penziji, nekako se borimo, ali ko nema ništa, on zna kako mu je – kaže Ševko Hodžić iz Jabuke.

Eldin Šorlija imao je samo dvije godine kad se 1997. vratio sa porodicom u selo.

Jedan je od mladih ljudi koji se bave stočarstvom i daju nadu da sela ovog kraja neće ostati pusta, ali navodi kako bi sve bilo mnogo lakše kad bi vrijednim pojedincima pomogle i vlasti te im osigurale mehanizaciju i štale za stoku.

Ovce i goveda


Oženio sam se prije godinu i očekujemo dijete. Srednju školu sam završio u Sarajevu pa sam se opet vratio. Živimo od stočarstva. Radim i u hanu, ali se nastavljam baviti stočarstvom i proširit ću to. Trenutno imam 13 goveda, malo ovaca za naše potrebe. Mlijeko, sir i kajmak prodajem kad neko zatraži, prolaznicima, narodu koji dolazi vikendom. Nekad uzmeš deset, nekad sto maraka, ali dobro je – govori nam Šorlija.

Najstarije muslimansko mezarje


Stanovnici se nadaju da će i ovaj dio Bosne i Hercegovine, duž puta koji Sarajevo i Trnovo preko Grepka povezuje s Ustikolinom i Drinom, oživjeti.

Boravak na čistom zraku, posjete najstarijem muslimanskom mezarju na Presjeci, nekropoli stećaka kod Jabuke, Grepku kao prijevoju koji je predstavljao spas za Goražde tokom rata, mogući su povodi za dolazak.

A gostima u svom hanu nude i zdravu hranu i smještaj po povoljnim cijenama.

Preuzeto sa www.avaz.ba


Fotografije

Anketa

  • Koju godinu je Islamska zajednica u BiH proglasila godinom Aladža džamije?